Dozvolite mi da vam ispričam priču o generaciji ’04. Možda će vas ovaj broj asocirati na dobro poznatog agenta sa velikog platna, ali njegov broj je ipak 007, ne dajte da vas igra brojevima zavara. Možda će i reč generacija prizvati u vama nostalgiju i posetiti na neka minula vremena. Ali ovo je ipak drugačija priča, ona koja traje, jer dobre priče se ne završavaju kada autor stavi tačku na poslednju rečenicu. O njima nastavljamo da razmišljamo dugo nakon što ih pročitamo…
Školska godina za generaciju ’04 (zvaćemo ih tako), počela je naizgled sasvim obično, dok u školskom hodniku za vreme velikog odmora nisu primetili devojčicu širokog osmeha i milog pogleda, koja je sedela i radoznalo ih posmatrala iz kolica. Taj momenat bio je presudan, iako ova, kako će se kasnije pokazati, posebna generacija, tada to nije mogla ni da nasluti. Dani su prolazili, a veza između onih koji su se naizgled sreli slučajno bivala je sve jača, a kako i ne bi, jer nit koja povezuje čitavu ovu priču jeste ljubav.
Jednog, naizgled sasvim običnog i užurbanog školskog dana, devojčica nije bila na hodniku da pozdravi svoje drugare. U tome ju je sprečila Fridrajhova ataksija, bolest koja je od tog dana postala zakleti neprijatelj generacije ’04. Naši heroji, daću sebi za pravo da ih tako zovem, jer ovo i jesu priče heroja, organizovali su se i napravili strategiju – kako da poraze neprijatelja.
Od super moći posedovali su: solidarnosti, empatiju, humanost. Imali su, istina, i pomagače, jer svi koji su ikada pročitali neku priču znaju da herojski podvig nije čin pojedinca. I baš kao u pričama koje ste nekada slušali, i u ovoj su pomagači zapravo mudri učitelji, oni koji su naše heroje naučili šta je to život. „Prva akcija koju smo odradili za N bila je predstava ‘Lajanje na zvezde’. Izveli smo je u Pozorištu lutaka. Predstava je imala dva izvođenja, a sala je oba puta bila popunjena do poslednjeg mesta. N je bila tada prvi razred i prva učenica koje je imala ovako ozbiljnu dijagnozu. Nakon ove akcije usledile su mnoge druge, a njena sestra sa istom dijagnozom postala je naša učenica. Preko dvadeset humanitranih bazara, gejming turnira, poetskih večeri, kretivnih i umetničkih radionica, ekoloških akcija, kao i projekciju filma ‘Glumčina’ u bioskopu, organizovala je generacija ’04 uz podršku Učeničkog parlamenta“, priča ona koja je sa ponosom pratila svoje đake koji su položili najvažniji test, postali su veliki ljudi.
Heroji s početka naše priče koji su i pokrenuli čitavu akciju nadahnuli su i druge đake da im se priključe, a priča devojčica ujedinila je sve generacije. „Životna priča naše drugarace nas je sve dirnula, ali nam je i pomogla da odrastemo. Sa svakom humanitranom akcijom koju smo organizovali naučili smo nešto novo, o sebi i drugima. Naučili smo lekcije kojih u školskom gradivu nema, njih nećete pronaći u udžbenicima, a tamo im je mesto. N nas je naučila kako se voli, pokauzala nam je šta je to prava snaga i najvažnija lekcija kojoj nas je naučila je da nikad ne gubimo nadu. Ova poslednja lekcija je, za generaciju ’04 najteža od svih“, kaže jedan od naših heroja. Dve godine kasnije, misiju koju je započela generacija ’04, nastavili su neki novi klinci. Želja im je da pomognu onima kojima je pomoć potrebna, ali isto tako da podignu svest o važnim temama i doprinesu svojoj zajednici. „Verujemo da svako može da doprinese bez obzira na resurse koje ima i da humanitarne akcije pomažu ljudima da razviju osećaj empatije i solidarnosti“, priča jedna od heroina nove generacije.
Kada se pre godinu dana pronela vest da je u Americi odobren lek za Fridrihovu ataksiju, generacija ’04, ali i sama N dočekali su je sa nadom da ova retka bolest i zakleti neprijatelj naših heroja, može biti poražen. Udruženje za pomoć i podršku obolelima od Fridrajhove ataksije pokrenulo je inicijativu da se lek učini dostupnim obolelima u Srbiji, čime su načinili prvi i najvažniji korak. Predstoji im duga i istrajna borba, ali im hrabrosti ne manjka, jer znaju da će, ako je dobiju, promeniti mnoge živote. „Moja životna priča je dokaz da zajedno možemo da učinimo svet boljim.“ kaže N i dodaje da ne gubi nadu.
Dozvolite mi da vam ispričam priču o jednoj školi, koja samo naizgled liči na sve druge škole. To nije škola u kojoj ćete naučiti istorijske činjenice, pravopis i račun. Ovo je škola u kojoj se lekcije ne uče iz udžbenika, nego iz života. Ako se pitate zbog čega je tako, odgovor je jednostavan, zbog toga što heroji uče drugačije!
Heroji ove priče su đaci ETŠ „Mija Stanimirović“ iz Niša, Učenički parlament škole na čelu sa profesorkom Marijom Veljković Milojković i dve posebne devojke Natalija i Iva Bašović, koje su ispirisale čitavu generaciju na velika dela. Tu su i dve heroine Maja Aćimović i Danica Bejić, koje su svaka na svoj način dale doprinos tekstu, ali i humanoj misiji.
Ostavite odgovor